Zašto lavanda nije našla svoje mesto? (možda je umesnije pitati kako?)

„Jel da da svaki mesec ima svoj miris, specifičan, prepoznatljiv?“, upitala je.
„Da, naravno“, odgovorio sam.
„Pričaj mi“, nije odustajala i ja sam morao da joj ispričam kako mirišu meseci.

Januar uvek oporo miriše na suvi sneg, sporo krene ali se jako brzo završi i sav je beo i sterilan, kao lekarska ordinacija, kao zloslut. Januar miriše na tišinu, ali je njen odjek jači u februaru. Februar miriše na led i jedino on krcka i dubi januarsku tišinu, kao što dete dubi sredinu okrajka i jede meke ostatke.  Mart miriše na kišu i buđ, taj miris nije topao, ne greje, taj miris se sliva za vrat, taj miris opominje poput tankog koščatog prsta koji se klati napred-nazad… April nekako zamiriše na zemlju i cveće. Malo prođe taj zimski vonj letargične usnulosti, obamrlosti i čovek se nekako oseti makar i prividno živ, pomiriše cvet i ko zna, možda mu izmami osmeh.   Maj miriše na beton i trešnje, maj miriše na pirovu pobedu ali podjednako slatku i sočnu kao trešnje koje ti kao minđuše zadene za uvo a ti nemoj da se praviš nego ih nosi sa ponosom jer skupljeg nakita nema. Jun miriše na višnje, na kiselo, na opori, težak miris, poput meda koji se prelije u jul ali lenjo, pa ga dotakne i oboji tom specifičnom aromom, tom tihom notom boje pomorandže koja se cedi polako, sporo ali sigurno i ti se lepiš ali je slatko i nisi se okrenuo a ono te je progutao poput živog peska uragan vreline, lepljiv i sladak. I roj muva… Avgust već uveliko miriše na jabuke, velike, šočne, zelene i kisele kao julske višnje, ali avgust potentno zaudara na umor, na kraj etape, štafete, ali nepravedan kraj, poput kraja usled povrede, usled nemogućnosti da se podigneš i nastaviš dalje, poslednjim atomima snage koji su ostali u julskom medu. Septembar da miris lišća obojenog u konačno i svelo. U septembru krcka januarska tišina kao stari vinil, nema leda da je remeti samo krupne suze iz oblaka koje sporadično kvase i spiraju slatke ukuse leta.Onda oktobarske kiše podignu miris asfalta i istaknu aromu automobilskih guma još jasnije nego svi letnji meseci kada taj divlji miris meda ne da da dođe do izražaja delikatna nota dosta tananija ali postojana, poput satenske zavese koja sakriva neizbežno. Tada miris zimnice polako uvede u novembar  i ublaži taj tužni miris ljudi kamufliran u oktobarskoj kiši, septembarskom blatu i julskom medu za koji se zalepilo aprilsko cveće… Taj miris zimnice polako razmiče satensku zavesu koja visi nad oktobrom i otkriva nam nadu, osmeh. Decembar miriše samo na kraj, ne i na početak, nekome na nadu, nekome na veru. A svi meseci mirišu na nju…

4 мишљења на „Zašto lavanda nije našla svoje mesto? (možda je umesnije pitati kako?)

Оставите одговор на duledudule Одустани од одговора