Marćelina

nematihpara

Šubertov, Geteov i Šilerov park oslonjeni su jedan o drugi. Šubert i Gete se maltene za ruke drže, a i Šiler je odmah tu, preko ulice. Reitschulgasse, ili tako nekako. Da sam se rukovodio afinitetima nekim svojim, sasvim je sigurno da bih Getea ili Šilera odabrao daleko pre nego Šuberta. Ovaj potonji, jednostavno, nikada nije uspeo onako do kraja da me „raskosti“, da me za ta „dva prsta otvori“, kako bi to ona u šali rekla. No, neću sada o njoj. Šuberta sam odabrao zbog sasvim drugog razloga, tamo sam, elem, sreo i upoznao Mr. Jingles-a. Još onog, pretprošlog oktobra. Ima tome već bezmalo godina i po dana. I tada sam, kao i sada, ovde došao, ne bih li prohodao. Čudno je to sa prohodavanjem. Taman misliš da si naučio, onda se skrljaš s neke najoštrije stene što ti u glavi raste, do dna sebe padneš, ruke polomiš…

Погледај оригинални чланак 940 more words

Sav taj Jazz

Išli malo da slušamo… Dobijem dojavu (kod nas u provinciji to tako ide) da Big Bend RTS-a svira „Džez iz doba velikog rata“, u Zabeli, u sali restorana, nekada bio bioskop, pletena trska na zidovima kao dekor, fin prostor, cena ulaznice mislim 800 dinara, broj sedišta ograničen na 250, neko pićence, ulazi u cenu karte… Veče je otvorio hor „Barili“, cure su izvele tri numere, a zatim smo uživali u čarima džeza 20ih i 30ih godina, Marš na Drinu u džez aranžmanu, adaptiran za orkestar… fantastičan osećaj slušati Peru, Pančevca, Fredija, Potu, Kristijana Mlačeka, nikako da zabodem da ih slušam sa Batom Božanićem na basu…

Pre nekih dve ili tri godine su dolazili u Po, bio je besplatan ulaz, nastupali su u Domu kulture, u velikoj sali, povodom ne sećam se koliko godina od osnivanja požarevačkog čitališta, pa je opština finansirala koncert, tada sam ih slušao prvi put uživo, pre toga samo na TV, ali sam rekao sebi ovo moram da čujem uživo, a onda kada jesam, rekoh sebi ovo moram da čujem ponovo, tako da kada mi je drugar javio da će svirati u Zabeli nisam se dvoumio ni malo. A iskren da budem jedva sam čekao ovakvo jedno dešavanje… Seo sam na svoje mesto, reke lepo obučenih ljudi su popunjavale redove ispred i iza mene, sala je bila skoro puna, muzičari su sedali na svoja mesta, žena sa RTS-a je govorila na mikrofon dok se slabo svetlo slivalo sa uglačanih površina truba i saksofona, a onda su četkice krenule po dobošu…

Maestralna svirka, baš sam uživao...

Optimističan post

Posmatram neke moje drugove i poznanike, na koje smo se ugledali tokom godina odrastanja, na neke samo zato što su bili stariji, kod nekih smo cenili i intelekt, neki su bili prosto smekeri, neki su svirali… a onda ih je život rasuo na sve strane, kao kada bi dunuo u šaku punu konfeta… samo čovek nije konfeta… ili možda ipak jeste?

Imao sam prilike da se sretnem sa nekima od njih, ne mogu baš da kažem sa većinom, neki su ostali tu, neki su otišli u drugi grad u zemlji, u drugu zemlju, neki su mišjoj rupi, neki nisu, neki su tek ispuzali… I svi imaju priče, pijane, trezne, tamne sa malo svetle i obratno, rade, trude se, muče se, putuju poslom/iz zadovoljstva ili sve obratno, tek niko nije neokrznut svi su dobro havarisani, istrošeni, zabrinuti i umorni u ranim četrdesetim ili kasnim tridesetim… spremni da podvuku crtu, da krenu ponovo, u promenjenim okolnostima, sa porodicom, sa decom, sa punim dzakom svega onoga što ne možeš da šibneš preko mosta i da se ne okreneš jer je deo tebe…

Da l’ je kriva istina, il’ je tužna sudbina, il’ se sve to dešava bez veze…?

Posmatram proizvod, ono što je ostalo iza svega, ne znam da li je to suština priče, jer su mnoge ispričane s aželjom da mine šta god to bilo, ali kad se skupe svi minusi i svi plusevi, svi up-ovi i svi down-ovi, nešto ostane, krajnji ishod nije nula, crva je ipak bilo. Teško je na osnovu toga suditi, ja svakako neću, ne znam ni ima li smisla, ne o njima i kakav su put izabrali i kako su njime hodali, već o svim onim kišama i snegovima koji su ih na tom putu (o)usporavali, o svim vetrovima, preturenim stablima na putu, sve ono o šta je noga mogla da zapne… dokle god krajnji ishod nije nula, a pitam se ima li smisla (pristojnosti) i to vagati…?

Srce je ćup u kome duša spava

Postoje trenuci kada sam čvrsto uveren da me je sudbina spasila. Kada kažem spasila, mislim i od samoga sebe, ne samo od drugih.  Kao da je bdila na mom ramenu, kao ptica, na pomen nevolje slala vetrove dovoljno jake da oteraju plimski talas na neku drugu stranu. Neke talase sam i sam stvarao. Bacao sam kamen dovoljno jako i dovoljno često ne bi li poremetio površinu vode da ne bude mirna, tiha i postojana i nije se moglo videti u dubinu, a kamo li u budućnost, iako ju je nekada moguće predskazati. Ne treba biti gatara, samo otvoriti čula za svet, udahnuti duboko i biti spreman za ono što povuče sa sobom. Nekada bi me talasi zapljuskivali namerno, zato što mogu, jer su veći i jači od mene, a ja sam dovoljno inferioran da se suprotstavim. Odolevao sam, trudio se da budem nasmejan, zagledan u pozadinu talasa, u unutrašnju stranu, u blisku budućnost koju mi nosi. Nijednog se ne stidim. Svi su oni stali u sliku, sve plime i sve oseke, čak i oni talasi koje je sudbina uspela da oduva da me ne pokvase, da me ne obeleže, i oni su našli način da se utisnu, samim tim što me nisu ni takli, računaju se  i te kako, sve je to kreiralo jedan okoliš daleko od perfektnog, intiman, moj, koji me je izabrao i koji sam izabrao da se njime krećem..

Dok ležim pogleda prikovanog u beo plafon, oko prati nepravilnu liniju pukotine koja se širi jako sporo, ali konstantno, po malo, kao bolest, osvaja prostor, a ja hvatam sebe kako odmotavam klupko prošlosti u tišini i nežno da se ne bi neka slika pocepala ili zgužvala.  Slike se smenjuju kao u albumu neke su izgubile hronologiju, ali ne i značenje i ja se sećam akcija, sećam se reakcija … Kao da gledam film u kome sam bio nekada glavni a nekada sporedan ali akter u svakoj sceni, na svakoj slici, priča mog života, počinje polako da dobija audio dojam. Jedan postojan zvuk. Zvuk kao tok vode, konstantan i bez oscilacija, kao šum, tih, pa sve jači ali ne prejak. Ne dešava se u glavi, odakle naviru slike sećanja, zvuk dolazi iz grudi. U grudima ima jedno mesto koje je esencijalno za sve o čemu sam do sada govorio. Bez tog mesta nema talasa, nema plime i nema oseke. Bez tog mesta ni sudbna ne bi mogla da veze fine niti budućnosti. Nema akcija, ni reakcija. Na tom mestu ima jedan ćup, mali je i crven. U tom ćupu duša spava. On nije zemljan, od krvi je i od mesa, kao i sam čovek, zato je jako važno da se dobro čuva da se ne razbije. Prazan je čovek bez srca i duše.

U ćupu duše rađa se jedan osećaj fragilan, jedan mali izdanak, znam da neće da se slomi dok bude probijao napolje iz srca, iz ćupa, na svetlost dana. Poznat osećaj a mlad i žarko želi napolje. Klija polako taj osećaj u meni, strpljiv je i kada bude bio dovoljno jak, on će samo da otškrine poklopac ćupa da klisne u dan.