Ta „ratna“ tematika

Uvek mi je bilo fascinantno to kad neko prica kako sanja u nastavcima, kako mu se desilo da je nešto sanjao, pa se probudio u neko gluvo doba noći i kada je nastavio da spava, nastavio je i da sanja, tačno tamo gde je stao pre buđenja. Ja u to nisam želeo da verujem, mada me je jedan prijatelj, po struci je psiholog, razuveravao da nije nemoguće, ali i dalje to uzimam sa rezervom.

Od malena imam različite snove, pamtim ih i često sam voleo o njima sa kevom da diskutujem (ona je psihijatar) bilo mi interesantno, kakav će zaključak da donese. A sanjao sam po mom skromnom mišljenju sve: kako padam, kako padam u sebe (puno puta, oba), kako hoću da vičem upomoć a ne mogu ni da vičem niti da se pomerim, kako se bijem, trčim, bežim, mačujem, čak sam jednom sanjao kako sam sebi odsekao obe ruke u nivou ispod ramena i ostavio ih da vise na malo kože… baš svašta. Jednom sam sanjao „Independence day“, bez Vila Smita do duše, nebo puno svemirskih letelica, takav prizor, čudan, stran i nimalo prijatan, žtrajalo je jako kratko a ja sam se probudio sav u znoju, uznemiren.

U zadnje vreme hvatam sebe kako sanjam neke snove u nastavcima. Jednu noć sanjam nešto i onda za nedelju dana ponovo to isto, isti ljudi, atmosfera, priča i po meni najbitnije, onaj neki osećaj koji imaš dok sanjaš bilo šta, koji te vozi i utiče da se osećaš lepo ili ne. A mene hvata jeza od tih nekih snova pa se budim umoran i nenaspavan, što bi narod rekao k’o da sam kop’o. Kontam da je posledica mojih košmara, činjenica da gledam puno filmova naučne fantastike i horora, ali šta ću kad volim, a i ranije mi nije bio problem, pa ni sada ne smatram d aje problem, samo sada izgleda dolazi do izražaja (u tom nekom smislu).

Sanjam neretko neku zombi tematiku, pod utiskom sam svih tih virusa, biološko oružje i da ne raspredam sad o tome, znate u principu sve što bih nabrojao, ali ima taj film, Contagion se zove, koji bih izdvojio, jer me je ostavio bez teksta, koliko to sve na žalost, danas zapravo i nije nemoguće. E sada, ja kada sanjam, ne sanjam kako me zombiji jure i hoće da me pojedu i slične gluposti, ali sanjam siluete koje kao talas jure ispuštajući neke jezive zvuke, nimalo nalik onima u filmovima, to onda ostavlja neki utisak, jer nije nalik onome što mi nije strano. I dok sanjam taj talas kako preti da me proguta, uvek je u okolini i neki dragi lik iz stvarnog života (ili više njih) i sveprisutan strah da mu/im se nešto ne desi,  što me onda neretko zna da probudi… I jebi ga, tako u krug.

U jednom trenutku

Par bosih nogu na obali. Pesak je hladan, sunce je zašlo za oblak. Nepregledan okean i plimski talasi gutaju široke porcije obale u pokušaju da dohvate palčeve. Stoji nepomična i gleda gde se nebo spaja sa vodom, tanka bledo plava linija na horizontu. Duva vetar, sveže je i sitne kapi slane vode lete kroz vazduh, dok se približava oprezno, nedovoljno da je plima pokvasi.

Razmišlja iako zna da nema šta da se misli, da je neophodan jedan nepromišljen korak, jedan siguran korak koji će je izbaciti iz ravnoteže, ostaviti bez oslonca i ko zna, možda padne i smoči se cela, možda samo malo načne do ispod kolena.

Misli da je nedovoljno da samo stopala osete vodu.  Jedan deo nje pak zna da je neophodno da uleti cela, da duboko udahne i da zagnjuri glavu, da otrpi prvi kontakt, nelagodu, hladnoću i izdrži sve dok ne počne da se guši i tek tada ispliva van. A dok je dole, otvoriće oči i pustiti da upiju čitavo prostranstvo ispod površine, da usisaju čitav svet koji se dole prostire i dozvoliće da i on nju usisa. Ako bi dozvolila sebi da vidi, možda bi prestala da se plaši, da se ustručava. Iz vode bi izašla slana i čista, promenjena za jedno saznanje koje joj je omogućio upravo taj trenutak kada nije razmišljala i dozvolila je sebi da se saplete svesna da posledica može biti takva promena percepcije, u nekom smeru, koji ne mora da bude nužno poguban, koji ne treba da bude poguban. Možda tamo dole nađe jedan deo slagalice koji se zaturio, makar jedan.

Stojim na obali i posmatram kako se talasi lome o hridi silovito, uz strašan, zaglušujuć zvuk, zapenušaju i nestanu bespovratno, dok nastaju novi. Možda je to neophodan momenat otrežnjenja i prihvatanja sudbine na jedan pomirljiv način.

Sve tako…

…hoću nešto da napišem, pa onda obrišem, nije da se stidim, daleko od toga, nego nekako ne smatram da je neophodno da o tome razglabam… meni je dojadilo, a kamo li vama… situacija u zemlji i svetu, situacija „van svete i planete“, komete, meteori i sve čemu smo na putu, a nikada nismo smeli da pitamo i što može da nas uništi dok dlanom o dlan (ne da Sunce!), neka rešenja na vidiku, neka loša, pogrešna, neka riskantna, a neka i ne tako loša samo neusudljiva, neke ljubavi prožete dozom sumnje, neke sumnje prožete dozom ljubavi, sa rezervom, sa računaljkom, neki narod odvratan na sve moguće načine, neka osećanja (a nisu leptirići), sa kojima još uvek ne mogu da izađem na kraj, jer ne znam kako da ih recikliram, ne znam da li bih ponovo koristio nešto od toga, iako kao iz topa odgovaram da bih „opet sve ponovo“… Dešavalo se svašta i ništa, najviše zbog toga što je veliki deo toga svašta, zapravo ništa… ali daleko od toga da je nebitno, jer zapravo je sada bitnije nego ikada… kako je internet srušio muzičku industriju i gde su nestala ljubavna pisma natopljena u kolonjsku vodu, gde se sakrila ljubav i kako je Hladno Pivo postalo najbolji punk bend na prostoru bivše SFRJ, zašto ulice s’ jeseni ne mirišu na vruć hleb, nego na uvrede i ko je povukao sve one divne crvene i narandžaste kioske…?