Ćaletova (neke priče)

Na ovaj me je tekst, da napišem, pomalo podstakao Gostov post; bilo je reči o ćalcima, o toj generaciji rođenoj u prvoj polovini tridesetih, tu spada i moj otac. Čini mi se da je ključna reč, okidač, zbog koje ovo pišem i bila kad je Vlada rekao čvrsti su k’o stena, što je opaska sa kojom i te kako mogu da se složim, šta više mi ćale to i dan danas dokazuje na neki njemu svojstven, ničim izazvan način.

Ćale je rođen 1935. Rođen je 12. oktobra (vaga), mada u krštenici piše 14. Tu se pokojna baba (ćaletova majka) i popa koji je tada u knjige zavodio razilaze, pa ćale slavi dva rodjusa.

Pre(o)živeo je WWII, imao je 5 godina od prilike kada je prolazila nemačka vojska kroz selo,  to mi je pričao, pa je deda (moj pradeda, po kome sam ime dobio) sakrio njega, brata i majku im, u jednu rupu u patosu, a on on je ostao, pošto je važio za naočitog čoveka u selu, da priča sa vojnicima, a znao je nemački. Nisu ga streljali, ispostavilo se da su samo prošli kroz selo, pradeda je poživeo 95 godina. Dugovečni su sa ćaletove strane. Deda i baba su umrli u 85 godini života, u pet sati ujutru, u isti dan, deda 2 godine posle babe, a toliko je bio i mlađi od nje.

Odrasli su u blatu i prašini, u težinjave gaće, lečili zauške sapunjarom… Jeli su sir i jaja, svinja se klala zimi, za Novu godinu da može da stoji na hladnom, nije bilo frižidera, nije bilo interneta, TV, telefona, nisu imali ništa, a imali su sve za šta bi mi sada ubili

Upisao je medicinu posle završene srednje škole u Svilajncu. Išao na partizanove utakmice. Rekao mi je da u vreme kada su oni bili pred srednju školu, najbolji fudbaler bio je Stjepan Bobek, tako se opredelio za koga će da navija i to preneo na mene i hvala mu za to (svaka čast i poštovanje zvezdašima).

Živeo je u nekom vremenu kada nije bilo lako, ali nije bilo teško doći do znanja, veština, dobrih ocena, zaposlenja, rezultata, vrednim radom, upornošću, onim vaspitanjem koje se donosi od kuće, koga sve manje ima kod dece danas. Zato mu je valjda teško da pojmi neke stvari danas. Ne staje. Ide, obilazi bakin stan, hrani mačke po komšiluku, ustaje svako jutro k’o vampir u 5 iako je već odavno u penziji, jbg navika.

Uđe u moju sobu kad kad da mu pročitam rezultate tog i tog kola jelen superlige… Svet se promenio, on nije i neće… i ne treba…

Nekad je bilo… a danas…

Ima tih dana kada u kafani češće slušam šta se priča za tuđim stolom (pasivno), nego što polemišem za svojim, sa svojima. Nekada mi se desi da sekundu pre nego što bih bilo šta rekao u svrhu konverzacije, skontam da nema neke naročite poente i da niko tu neće kvalitetniji da izađe iz razgovora. Samo se isključim i slušam šta drugi pričaju, namestim neku facu da me ne pitaju svaki čas  što sam smoren i slično. Tada se na radiju uhvate i tuđi talasi.

Tri tipa (meni nepoznata) sede i pričaju uz tamno nikšićko, a tema su mladi, odrastanje, roditeljstvo i na šta maloletne devojčice danas liče pod uticajem kulture, medija, trendova… Sva trojica su, rekao bih, ćalci (za jednog znam da nije). U tim nekim godinama (oko 4 banke, raspon od ’69 do’72). Konverzacija teče ovako (bar onaj deo koji sam ja ukačio):

X:  Vidi ti na šta one liče, kako se oblače, ko ih pušta tako da idu u grad!?! Ti njini roditelji k’o da nemaju oči.

Y: (uzdiše, otpija gutljaj) Bre, ne znam, nisam pametan… Ja, ako budem imao žensko, ja cu da joj kažem, ljubi te tata, j**i se, oni to vole…

Z: A šta ćeš da radiš ako bude bilo muško?

X: Sine, j**i se, oni to vole…

Jednom sam sreo…

…na mojblog-u, Neurojazz sve zvala (bio pseudonim) osoba koja je pisala…Na jedan moj post je odgovorila „meko kao sneg, a toplo iznutra… baš, baš dopada“… To se recimo sećam kao juče da je bilo…

Ne znam zašto ali vraćam se na te reči iz nekog razloga, kao davljenik kome je neophodna slamka. Ako neko zna o kome pričam, a pri tom zna da ta osoba i dalje piše i zna gde piše, bio bih zahvalan kada bi podelila tu informaciju samnom. To bih nastavio da pratim. Da čitam. Ne nadam se, samo kažem.