Čamac za spasavanje sam na pučini. Mnogo nas je unutra, ne želim da prolazim kroz imena, ne želim da ih se sećam, ako preživim. Ali ima nas raznih, niskih i visokih, ružnih i lepih, nepismenih, školovanih, akademskih građana, apatičnih i vickastih, hipohondara… Veoma mešovit skup za tako mali čamac za spasavanje. Skup poput buketa nekog šarolikog livadskog cveća iz jednog otkosa skupljen, ikebana…
Ljuljaju nas talasi, nekima je muka, neki ćute, neki viču na sav glas, plaču, kunu se kako neće više šta god da su… Ogulila se farba sa ovog našeg čamca, ne svuda ali golo drvo napija se slane vode, omekšaće eventualno i raspašće se na koncu, čini mi se pre nego li neko stigne da nas spasi. Trup ne uliva nadu ali drži nas suvima za sada, nemamo jedro naravno, nemamo ni vesla, a kada bi zaveslali svi kao jedan rukama i nogama, do negde bi stigli jamačno, no previše njih odbija da se smoči, boje se odgrišće im ruke ajkule kojih ovde svakako ima, samo nas čekaju.
U daljini, na horizontu, čini mi se moglo bi da bude kopno, neko ostrvo ili ostrva, mogao bi da bude spas. Sa druge strane mogla bi da bude i magla ili fatamorgana, svakako smo u pustinji samo vodenoj, bez pijaće vode, preplanuli na suncu do tačke kad naduvena koža boli i ljušti se, izmrcvareni, žedni, gladni, malaksali i nervozni, dvojica su poginuli dok su pokušavali da usmrte jedan drugog pa ih je treći gurnuo u vodu da spreči da nas sve prevrnu i onda smo gledali kako ih kidaju morski psi. Prirodna selekcija na delu, u malom. To je dodatno podstaklo svetinu da kategorički odbije da vesla, da pedala, a i ja sam neću, nema poente, neće biti učinkovito… Gledam, trudim se da razaznam jeste li ono ili nije tamo na horizontu spasenje naše, čvrsta zemlja pod nogama. Neki kažu da tamo možda ima divljih zveri podjednako opasnih kao morski psi, pa se jedan deo odlučio (većina) da ni kopno nije opcija… Glupog li naroda… Vidim ja poješćemo se međusobno do kraja ne desi li se neko čudo ubrzo.
Ne brojim dane no nije ih mnogo prošlo, ali mi i dalje plutamo u našem čamcu, bez izlaza, dno je krenulo da se puni vodom, dakle negde pušta, a mi nemamo snage da komuniciramo, čkiljimo jedni u druge, strahovito zaudaramo, jednom je natekla podlaktica, zrela je da se seče, da se amputira i sada razmišljaju da ga bace u vodu i nahrane nemani sa njim, isto kao što su uradili sa jednim koga je juče srce izdalo. Možda tom žrtvom umilostive i nekog Boga koji god da radi ovde na vodi, ponestaje nam slamki za hvatanje.
Naišao je brod jednog jutra pred nas, po noći ga nismo videli, ali je verovatno bio tu, primicao se… Prolazio je sporo pored nas, da nas osmotri sakate, bez nade, da izvaga vredi li da pusti sada već šačicu nesrećnika, koji su spremni da mole, da ljube dupe, da jedu govna i šta god da treba, samo da se spasu. Gledaju nas sa gađenjem bogate gospođe bledog tena i krvavo crvenih karmina, obraza prorešetanih sitnim kapilarima, što mirišu na pomadu, u preskupim kožnim sandalama, sa tijarama i lepezama od zlata; gospoda uredno potkresanih noktiju i brčića, sa monoklima, u frakovima, nas gomilu izbečenih kreatura, iz kojih je poslednja trun civilizovanog isparila sa poslednjom graškom znoja i ko pametan da nas pusti međ’ taj fini svet.
Mislili smo da neće da nam stanu, neki su počeli da kukaju, da plaču i urliču kako nam je odzvonilo (a odzvonilo je), a onda nam se kapetan obratio putem megafona. Rekao je da možemo da spavamo u potpalublju, na patosu, da ne smrdino gostima, da možemo da jedemo pomije, ostatke, ali da zauzvrat moramo da radimo da čistimo klozete i palubu, da moramo da izbegavamo civilizovan svet, goste broda i mi smo pristali, spasili smo se i pohitali na putnički brod, ostavljajući kopno na horizontu, zajedno sa nadom i dostojanstvom.